26.01.2004. - Treći u nizu razgovora s veslačkim legendama Gusara pripada Dušku Mrduljašu, osvajaču brončane olimpijske medalje u Moskvi 1980.g. U ovom nadasve zanimljivom tekstu saznajemo kako je Duško počeo svoju bogatu veslačku karijeru, koliki je Celin značaj, s kim je sve Duško veslao i koliko je Mrduljaša utkalo svoje ime u povijest našeg kluba (izvuka je Duško i didu iz rukava). 

Ono da "još i sada da papra današnjim matadurima Gusara" i da bi u svoje vrime zna "učinit dva-tri kruga oko Marjana da malo olabavi mišiće" mu nećemo zamirit. Garber je za sve kriv ;-)

Feljton za jubilej (3) DEVETORICA GUSAROVIH:

DUŠKO MRDULJAŠ O VESLANJU I GUSARU GOVORI KA GIBONNI

KO ME TIRA DA GA VAKO ZAVOLIN

Razlika između priče Duška Mrduljaša (rođen 1951.) i njegovih prethodnika Ljubomira Kraljevića i Duje Bonačića - nije velika, radi se "samo" o godinama. Mrduljaš je suvremenik današnjeg Gusara, koji put se čak i skine, sidne na "karić", zavesla i "da papra" današnjim matadurima Gusara. Na prvi pogled njegova priča nema onaj nostalgičarski vonj jer stvari o kojima govori još nisu definitivno prošle. Možda samo prva rečenica:
- Čim sam se rodio 1951, otac Elko me odmah učlanio u Gusara..
I još toga iz najranijeg djetinjstva ne da ti mira kad se sitiš, a skoro sve drugo je Gusarova današnjica. Generacije Mrduljaša nisu daleko od današnjih s Boraskom ili Skelinima. Ali je Mrduljaš s pedigreom poratne generacije pedeset i neke - zadnji most s onim vrimenom "sportskog romantizma". Najdublje veslom zaore Duško kad govori o godinama u dvojcu sa Zlatkom Celentom koji je tragično stradao na cesti i preranom smrću ostavio gusarovcima da se zauvijek sjećaju njegove naprasno prekinute regate kroz život.

DIDA MOJ

Gusarovci ne propuštaju priliku za prijateljstvo i posjete Celentovoj obitelji, tradicionalno priređuju regate kao njegov memorijal njemu u čast...Veslačka strast štrukana u desetljeću Mrduljaševe i Celentove dominacije možda nikad bolje nije objasnila zašto uopće veslati...Kad postoje i druge stvari, lakše, privlačnije, pomodnije, efektnije, unosnije, ma šta god hoćeš samo ne veslat po cile dane.
I Tomu Bebića su zafrkavali zbog njegovog stiha "tri dana sam moga veslat a ne spavat" pa su mu pivali "tri dana san moga spavat a ne veslat". To oće reć da se ne razumi šta to čovik vidi lipo u neveri kad može uvik izabrat bonacu za izać na more. A u veslanju čak i te bonace u pet uri ujutro znaju bit isto ka i nevere. I Duško, a i Gusar, u stvari veslanje samo po sebi, sve to..."Ko me tira da je vako zavolin" reka bi Gibonni svima koji su bili ludi poć se zaljubit u Neveru, oli u veslanje i u Gusara.
Duška Mrduljaša je to "gibiralo" po familji. Dinastija Mrduljaš. Njegov otac Elko bio je predsjednik Gusara i član slavnih armova koji su tukli svjetska veslačka imena. Osvojio je tri medalje, s osmercem europsko zlato, a u četvercu s kormilarom dvije bronce. Onda je i Duško ponovio sličnu priču u čamcu i u upravi. Sad u Gusara vesla i Duškov sin Jure, u dvojcu s Ražovom, a još prije legendarnog Elka veslao je dida Marin. "Za koga je vesla? A u to vrime nije moga nego za reprezentaciju austrougarske mornarice. Dida moj. Reka bi on da od 1904. godine žive uvik u istoj ulici... samo se države minjaju!" Znači, Mrduljaši bi ove godine mogli slavit žešći jubilej od Gusarovog: STO GODINA VESLANJA U OBITELJI MRDULJAŠ.
Čak i stric Jure mu se bavio veslanjem. A i Duškova braća su stalno na moru jedreći. Kad su bili dica jedrili su svi skupa. Mišo, Duško i Marin..."Bija je to čuveni Mutni, stari brod kojega bi liti danima sređivali na Šolti i onda zajedrili. A bit će jedno tridesetipet godina da s braćom jedrim". Skupili su Mrduljaši puno toga i od mame, djevojačko Tonke Radice, poznate plivačice, prvakinje u štafeti Jadrana s famoznom Danicom Bearom, a veslačko ime bila je i Duškova žena Vinka. Tri-četiri puta bila je državna prvakinja s Ankicom Alebić u dvojcu na pariće. I sad zamisli nepravde, od svih supruga dosad, u ovoj priči prvi put supruge nema ni čut. Sve naopako.

MUČI, VINKA!

Gospođe Kraljević i Bonačić morale su pritrpit "muči Nevenka", "muči, Zdenka". Ali su isto rekle SVOJE. A Duško je takav, radikalan. Njegovo "muči, Vinka" nitko nije ni čuja, ni vidija. Ali nije vidija ni Vinku. Samo, puno ste se prevarili ako mislite da tu nema ljubavi. Sakrija je Duško Vinku ka ljubomorni Otelo. Dok smo razgovarali u hotelu Dora blizu Lisinskoga čekajući da u Zagrebu počne velika svečanost proglašenja sportaša godine u organizaciji Hrvatskog olimpijskog odbora - gospođa Vinka se odmarala gore u sobi. Dvi ure smo balili. Uvik u troje, novinar, sugovornik (Duško) i katalizator radnje Duško Krstulović.
Dobra Mrduljaševa taktika: Umisto "muči, Vinka", svaki čas smo pitali "a di je?". Eto, kako Duško zna dignit cijenu svojoj ženi. Na najgrublji veslački način, bez duše, zatvorit je u sobu. Jer svake godine ih vidim skupa u Lisinskoga. A i na Gusarovu noć. Dvojac Vinke i Duška prevesla je isto jedan lipi jubilej. E sad, puno prije Vinke Duško se zablenija u Gusara. Stari klub na Matejušku, to su slike iz djetinjstva, prvo čega se Duško sića:
- Otac bi me vodija tamo, bio sam fasciniran veslaonom na Matejuški, bazenom, vodom, ljudima, tako mi je to prid očima kad se sitin kako bi me otac odveja subotom i nediljom priko Rive na Matejušku. Međutim, nije meni tada bilo ni na kraj pameti da bi mogao stvarno veslat. Ja sam u to buljio zapanjen i sve upijao diveći se ali ne videći sebe u tome. Nego posli... Kako sam brzo izrastao, onako iznenada visok, tribalo je poć nabacit malo mišića i snage na tu visinu. I tako sam počeo nešto vježbat. Prvi me učija Arme Matošić, najviše je tribalo trenirat noge. Valjda da ima šta nosit tu visinu. Pa onda leđa, ruke... I srce je bitno. Jedno dvi godine posli trenira me Vinko Guina. To je bila prva prava škola veslanja. Vinko je imao ogroman talenat za to, rodija se očito s pravim filingom za učit veslače. Kao veslač nije imao neke zapaženije rezultate, ali njegov prilaz ditetu, strpljenje s kojim se vrtija oko nas...Iša san u osmi razred. Ka da je lako radit s takvin klipanom. A trener ti je ka drugi otac. Ako je pravi. Inače, bila su i tad neka previranja.
- A kad nisu?
- Dobro, dobro, ali rekli smo da to nećemo spominjat. Jer kako je istina to da uvik ima nekih previranja, uvijek su smjene i sukobi generacija, i kad bi o tome priča, onda ne bi stiga reć ništa drugo. Pa takve stvari ostavimo, bit će prilike ka šta si i sam reka, uvik ima previranja. Ali i ta previranja su ono šta klubu triba, nije tu nikad bilo novaca da bi se oko toga svađali, Gusarovi lomovi i revolucije generacija bili su uvik posljedica velike ljubavi i rodili bi se neki novi kojima bi se činilo da bi sve to skupa možda moglo bit i bolje...Baš zato šta tu nikad nitko nije mislija da bi od veslanja moga živit, baš zato bi mu se desilo da bi se toliko naidija i lupnija za sobon vratima iz ljubavi prema Gusaru, ali evo danas, posli sto godin uvik će gusaraši bit skupa zaboravljajući trenutačne svađe.
- Dosta je vidit Gusarov ples, sve generacije, zovu me ljudi, nema više karata, niti tako velike sale di bi ga moga priredit. Izazvali smo strašni interes, ljudi se vole sitit - reka bi da smi Gusarov predsjednik Duško Krstulović.

DUŠKO U SLAPOVIMA

Nego bidan muči Duško Krstulović i gleda malo njega, malo mene i vidim mu na licu da misli na godine kad je u Gusara bilo i takvih previranja da su dva milicionera Duška Mrduljaša držeći ga za ruke odvela sa skupštine kluba prekinuvši tako njegov "revolucionarni istup". I ja sam tada kao novinar Nedjeljne Dalmacije bio na njegovoj strani, ali duga je to priča, još iz jugoslavenske 1986. godine kad se (šta se mene tiče) iz novina odlazilo na svjetionik. Dakle ostavimo to za neku drugu zgodu.
A sad, da sam na televiziji ili na radiju, moga bi pustit Mrduljaša da govori, skočit na marendu i kad bi se vratija natrag ima bi šta i vidit: Duško u slapovima Krke i Nijagare, vesla i govori, ne može stat, di se gasi ovaj kawasaki. Neki se dobro sjećaju Duška kao sportaša, koja je to energija, otiša bi učinit dva-tri kruga oko Marjana da malo olabavi mišiće. Evo, poslušajte:
- I tako, kako su i tada, dok san još bija dite, bila neka previranja, sićan se da meni oca više nije bilo u klubu, nije bija ni predsjednik, u stvari ja mislim da je već iša u penziju i bavija se samo kućom na Šolti. Prvi put, sad san se sitija, prvi put me vidija ka veslača kad je doša na veliku proslavu Veslačkog saveza Dalmacije u Šibeniku 1973, ima san dvadesetidvi godine. Cele i ja veslali smo skupa, na prvenstvu države tukli smo svih, uvjerljivo i one koji su bili u reprezentaciji iz Beograda i Novog Sada, pa čak i braću Bajlo iz Zadra. Nisu nas tili stavit u reprezentaciju na prvenstvu Europe u Moskvi. Celi je to bila prva medalja...
(Duško hvata zrak prvi put)
...A ja sam prije uzeo dva prvenstva države kao junior, onda sam bio drugi s Kusturom u Amsterdamu, i na EP u Napulju. Tamo sam veslao s Draganom Miloševićem, ocem plivača Miloša. U seniorima sam veslao s Nikšom Mardešićem, 1971. smo bili peti u finalu, a to je posli puno godina bilo prvi put jedno finale. Na olimpijadi 1972. u Münchenu izborili smo malo finale i ništa više. Gusar je bio u velikoj krizi, slaba vrimena, raspad generacija, veslali smo dobro, i Želimir Milas, i Vedran Vesanović, ali nije to bilo ono kako bi čovik tija. I najedanput su se svi razbižali. Ostali sami ja i Cele pa nam palo na pamet da idemo u dvojac...
(Duško hvata zrak drugi put)
...Cele je bija godinu dana mlađi od mene, znači bili smo generacija i posli će cila moja karijera bit zapravo vezana za Celu. Rijetkost je ne samo u veslanju i ne samo u sportu da neki tandem ostane toliko dugo skupa. Punih osam godina, od toga Šibenika 1973. do olimpijade u Moskvi 1980. nas dvojica smo neprekidno, stalno bili skupa. To je jedna rijetko viđena dugotrajnost jer pogotovo kad se postižu rezultati i kad ste predmet različitih interesa javnosti oko sebe, pogotovo tad dođe i do kriza... Ali mi smo osam godina derali sve živo šta je veslalo, iz uspjeha u uspjeh...
(Hvatamo zrak svi skupa)
...Ta složnost i izdržljivost, tipično za Gusarovu osobitost. Složno i kroz krizu. Da bi se to vidilo moraš kriz izmislit. Ali mora se spomenit da ipak nismo bili samo Cele i ja. Vodio nas je stvarno zapaženi stručnjak trener Mišo Bilić koji je onda u Gusara gurao bez rezerve. A medalja na olimpijadi u Moskvi osvojena je u postavi s kormilarom Josipom Reićem. Muči, Duško...
(Duško Krstulović je zaustio da će nešto reć, ali Mrduljaš vesla dalje)

CELIN GUSAR

...Cele i ja, međutim, bili smo ka neka sridica, osovina na koju si moga dodat šta god hoćeš i medalje su padale redom. Tako je Gusar pobjeđivao i u četvercu, i u osmercu, u svim disciplinama, a ja sam i u skifu. Iz duboke krize Gusar se penje u dotad najbolje razdoblje kluba u povijesti. Jer bi Cele i ja s još jednim solidnim dvojcem, Mirko Ivančić i Boris Peović, činili pravi četverac. A za osmerac bi se složili s još jednim četvercem, Nikša Mardešić, Jurica Gamulin, Tonči Ivanišević, Željko Lalić... Trener Tomislav Mišo Bilić "blanja" uspješne Gusarove armove. Stvara se jedna tradicija, kontinuitet. Zlatko Celent je i poslije kad je prestao veslati samnom prenosio znanje na druge, a dok je veslao u dvojcu nakon mene partner mu je još bio Sead Marušić, Davor Siriščević, Mirko Ivančić... I Tihomir Franković mu je partner pa se Celino znanje nastavlja onda i na Igora Borasku koji je veslao s Frankovićem i tako sve do braće Skelin. Muči, Duško...
(Mora bit da to Duško sam sebi govori "muči Duško")
...Tako se može reć da je sve ovo do današnjih dana jedan Celin Gusar. Jer druga je stvar u sportu kad ti imaš od koga naučit. I kad imaš koga vidit. Kad ti svaki dan dolaziš u klub u kojemu je neka svjetska klasa pa upijaš svaki detalj, čak i nevažne stvari. Ali sve je to bitno. Stvara se jedan ozbiljniji i odgovorniji pristup veslanju. Ti vidiš da ta svjetska klasa svaki dan vesla i po dva puta, da mu ništa nije teško, a kako će onda tebi bit teško kao početniku. Dakle, velika imena u klubu stvaraju nova pravila ponašanja i rada i tako klub postaje organiziranom tvornicom uspjeha...
Sve se mislim dok Duško govori: Sad mi je jasno zašto su onda prije dvadeset godina Duška odvukli milicioneri. Ne moš doć do riči. Ali jednako temeljit i doslijedan je Duško i kad sluša. Poslije svečanosti proglašenja sportaša u Lisinskom za večerom nas je zatekao Jakša Marasović koji je na zadnjem Gusarovu plesu vratio Gusaru televizor dobiven na lutriji i zaradio "olimpijski" pljesak. Mrduljaš je strpljivo slušao. Govorilo se i o mogućoj regati negdje niz Cetinu, gdje ima akumulirano jezero, pa je začas u zafrkanciji sklopljen sponzorski posao s Marasovićem, glavnim čovjekom Hrvatskih voda: Gusar na hrvatskim vodama! Duška izaziva svaki novi zaveslaj Gusara. A sad se vratimo u hotel Dora prije svečanosti u Lisinskoga, tamo di je Duško u slapovima govorio o Celi:
- Di san ono sta? Dakle, čak ako je i u upravama bilo nekakvih razmimoilaženja mi smo ovamo na vodi i u čamcu, veslaoni, teretani, imali utemeljena pravila koja su nas držala usmjerene prema jasnom cilju. Još jedan put bih naglasio da je stvarno nevjerojatna zasluga Celenta za taj Gusarov kontinuitet i prenošenje naših iskustava s jednog koljena na drugo pa se naše uspješno desetljeće nastavilo sve ovamo do Skelina, i nakon šta smo Cele i ja prestali skupa veslat u dvojcu. Klub je tih godina uspješno vodio Jerko Matošić. Uprava je radila sve šta je mogla ali isto ne ka i danas jer u klubu danas imaš četiri glanc dvojca, a Cele i ja smo veslali u šest godina stari čamac. Na olimpijadi u Montrealu izgubili smo Cele i ja broncu za 17 stotinki. Ne samo da smo nastupali u starim čamcima, nego tada je već bilo počelo vrime od plastičnih čamaca a mi smo veslali u drveni šta je ogromna razlika.
Cele i Duško bili su poznati kao vječni četvrti. Na olimpijskim i svjetskim regatama četiri puta im je za dlaku izmakla bronca. Ali su neprekidno, gdje god bi se pojavili, bili u samom vrhu. Vječno u finalu.
- Imali smo i malo nesriće. Jer sva ta velika svjetska imena često smo pobjeđivali na najjačim međunarodnim regatama kao što su Luzern, Moskva, Duisburg, Vichey, Sofija, Hannover, Essen...Nije bilo veslača kojega nismo bar jednom tukli.

SAM U SKIF

Kako se Duško Mrduljaš malo zamislio, evo ti odmah drugoga, Duška Krstulovića:
- Duško i Cele su bili cili klub i to je bija smak svita kad san jedan dan doša doli a svi muče...
- Muči, Duško...
- Svi muče, pa pitan šta je, a oni govore da je malo prije Duško reka da neće više veslat, da prestaje...Asti...Nema više Gusarovog dvojca. Šta’š sad?!
- Ma muči, Duško. Oprosti, ali ne prekidaj me...
- Ajde dobro, Duško, neću više, ali to je bila katastrofa za klub. Nema više dvojca, da će Duško sad veslat u skif...
- Je, bilo mi je dodijalo posli Moskve. Ali to je bio strašan uspjeh. Imali smo bočni vjetar sa strane i kome dolazi vjetar njemu je uvik teže a to je bilo baš na Celinu stranu. I sve je to iznija na svojim leđima. Do 1000 metara smo bili prvi, onda smo pojačali tempo, ali su nas Istočni Nijemci ipak prešli za dvije a Rusi za jednu sekundu i završili smo uvjerljivo treći. Godinama smo se tukli sa čuvenim talijanskim dvojcem, braćom Abagnale i dobijali ih...
- I kad ste ti i Cele prestali, onda su Abagnale godinama dominirali na svjetskoj sceni, opet ga prekida drugi Duško.
- Oprosti Duško, ali muči više! Cele i ja smo prestali, ali nismo samo mi nego i onda vrlo jaki Istočni Nijemci i još ih je prestalo.
- Je Duško, ali izgleda da ti ovi drugi Duško nikako ne može oprostit šta nisi nastavio veslat u dvojac sa Celom jer bi ste Gusara nakrcali medaljama. Bolje bi ti bilo da si Duška ostavija gori u sobu, a da je Vinka s nama.
- Dobro, dobro, samo ja sam onda u skifu bio prvak države, a drma sam i na balkanskim natjecanjima.
- Onda, opet prekida Duško Krstulović - Zaboravili smo reć da si dao zakletvu u ime sportaša Jugoslavije na MIS-u, pa si bio i predsjednik Gusara.
- Ma... To sam bio predsjednik godinu dana kako je to i bilo osamdesetih, prije mene Ante Mosić, poslije Vinko Guina. Ali nikad u Gusara nije bila takva uprava kao sada, zadnjih godina, jer Gusar nikad financijski nije bolje stajao, a ni rezultatski. Pa nema godine da u klub ne stigne neka svjetski važna medalja. Ali baš svake godine.

VINKA I REPLIKA

Sad, dok Duško Mrduljaš ovako govori, ne prekida ga više Duško Krstulović, predsjednik tih zadnjih uspješnih godina. Nego gušta i muči. Tko zna koliko bi ga još hvalija Duško Mrduljaš samo da ga Krstulović ne prekida i da može govorit ka i veslat ili veslat ka i govorit - nego je najedanput uveslala Vinka i sva u priši počela vikat ka da smo dica pa da ne zakasnimo u školu:
- Skoro je osam, zakasnit ćemo u Lisinskoga...
- Čekaj Vinka, ne da se Duško jer je upala iz nekog sasvim drugoga filma i svi smo zinili, ka zaigranu dicu prenila nas je iz toga Gusarovog sna pa je da stigne Duško naglo zabordiža sve do pedesetih prošlog stoljeća (i tisućljeća), do Gusarovog doma na Matejuški. A to je bilo još prije nego se zablenija u Nju, onda Ružević Vinku. I s nježnošću Duško govori.
- Sad bi bilo dobro ostvarit oni najlipši san i obnovit nekako spomen na Gusara na Matejuški. Ne mogu to zaboravit jer je sve bilo spremno za obnovu doma, i vlasnik, sindikat bija je spreman dat pristanak, i Lučka kapetanija. Zato mi je drago da se o tome piše ponovno po novinama, evo se toj ideji približio nekako i naš glasoviti arhitekta Jerko Rošin. A da sve to skupa ima puno smisla najbolje se moglo vidit kad smo nedavno održali onu regatu u luci i doveli na Rivu pola Splita. Ka da je oživilo ono vrime šta su ga pomeli buldožeri i bageri. Replika Gusarovog doma na Matejuški. Da je moć tako replicirat cili život.